Među dijapozitivima prof.dr. Ive Maroevića pronašli smo staru drvenu ladicu, a u njoj kartonsku kutijicu s najstarijim dijapozitivima – 12 komada prikaza na staklenim pločama većih dimenzija (od 8 x 8 cm do 8 x 9,8 cm). I sama kutijica je zaslužila pažnju. Na sebi nosi oznaku jedne od najstarijih njemačkih tvornica za proizvodnju fotografskog papira i pribora – Mimosa A.G. Dresden (http://www.albert-gieseler.de/dampf_de/firmen0/firmadet6818. shtml) i u njoj su se prodavale standardne manje staklene ploče s ortokromatskom emulzijom na koje su se razvijale fotografije.
Spomenute dijapozitive isprva smo pridružili osnivaču Katedre za povijest umjetnosti Izidoru Kršnjavom, no pažljivo je zagledanje pokazalo kako pripadaju različitim izvorima i korisnicima.
Počecima nastave povijesti umjetnosti mogla bi pripadati tri najveća prikaza – freske u katedrali u Parmi te u Knjižnici Piccolomini u katedrali u Sieni. Na naljepnici je otisnuto i ime proizvođača – Verlag Dr.Franz Staedtner Berlin (Wissenschaftlichen Projektion und Stereoskop?). Istoimeni berlinski povjesničar umjetnosti bio je pionir dokumentacijske fotografije i u Berlinu je 1895. osnovao Institut za znanstveno proiciranje, prvo poduzeće za proizvodnju slikovnih nastavnih pomagala. Njegov je profesor bio Herman Grimms koji je prvi uveo uporabu dijapozitiva u nastavi na berlinskom Sveučilištu. Znajući kako je I. Kršnjavi predavao povijest umjetnosti i kulture. do 1918, moguće je da su ovi dijapozitivi nabavljeni njegovim naporom. Naime, Olga Maruševski u Radovima Odsjeka za pov.umjetnosti br.7, posvećenim 100god. osnutka, donosi prijepis dokumenta u kojem Kršnjavi za osnutak Seminara za pov.umjetnosti moli Odjel za bogoštovlje i nastavu, između ostalog, i 450 kruna za nabavu 500 dijapozitiva (talijanska renesansa). Tri navedene ploče mogle bi, dakle, biti dio planirane nabave.
Našu pažnju zadržavaju i dva dijapozitiva detalja Pompeja francuske provenijencije, no još i više manja ploča s prikazom dvorišta Apolonova hrama, također u Pompejima, a koja nosi naljepnicu B. Reiffenstein, Wien, VIII. Bennogasse 24. Riječ je o izdavačkoj tvrtci austrijskog umjetničkog fotografa Brune Reiffensteina koji je 1900. u Beču otvorio specijalizirani atelijer i poduzeće. Tijekom svog rada stvorio je ogroman fotografski arhiv (zgrade i spomenici kao posebna tema) koji je služio kao izvor podataka za poslijeratnu obnovu graditeljske baštine. Smatraju ga također i austrijskim pionirom izrade dijapozitiva. Potpuno je moguće da je Kršnjavi za nastavu nabavljao vizualni materijal kod Reiffensteina.
Napokon, vidljivo je kako su dijapozitivi prelazili iz ruke u ruku, iz zbirke u zbirku, bili prenumerirani, pa i nekoliko puta. Zasada smo na naljepnicama razaznali dva rukopisa, a od kojih bi stariji mogao pripadati I. Kršnjavom, a nešto kasniji i slobodniji, Arturu Schneideru ili Petru Knollu. No, to ćemo moći utvrditi nakon detaljnijih istraživanja.
Napokon, najstarijem dijelu Zbirke pripada i 66 komada malih dijapozitiva (4,8 x 4,8 cm), nastalih na filmu i umetnutih između stakala i obučenih u crni pergamentni papir. Njihovu starost valja tek utvrditi.
Samo jedan od njih razlikuje se opremom i rukopisnim natpisom (gornji dio zvonika Splitske katedrale). Sadržajno ovu zbirku u zbirci možemo označiti urbanizmom i primjerima graditeljstva, a u čemu svakako možemo i nasluti razlog zašto se našla unutar Zbirke Maroević
(prof.dr.sc. Žarka Vujić)